Naučna istraživanja

Razvoj hidrogeologije i hidrogeološke struke u nas započinje krajem 19. veka, sa radovima Svetolika Radovanovića i Jovana Cvijića. Do danas, razvoj hidrogeologije kontinuirano ide generalno uzlaznom linijom, sa većim ili manjim zastojima. Najduži period kontinualnog uspešnog razvoja bio je od 1945-1990. godine. I u tom periodu bilo je ograničavajućih faktora, ali zbog povoljne ekonomske situacije oni nisu bili takvog karaktera da bi onemogućili istraživanja i eksploataciju hidrogeoloških resursa na širokom planu i u velikom obimu. U tom periodu projektovan je i otvoren veliki broj izvorišta podzemnih voda za javno vodosnabdevanje, realizovan veliki broj istražnih i eksploatacionih bušotina u našim banjama i na drugim lokacijama. Period opšte, a naročito ekonomske krize od 1990-2000. godine, može se okarakterisati ujedno i kao period najduže i najintenizvnije stagnacije hidrogeologije, kao uostalom i cele geologije.

Prvi pisani podaci hidrogeološkog karaktera potiču od Austro-Ugarskih naučnika, koji su obilazili Srbiju po pozivu knjaza Miloša, u vezi sa ispitivanjem hemijskog sastava i fizičkih karakteristika nekih izvora termomineralnih voda. Prve podatke ostavili su 1834. godine F. Hruschauer i baron Hacke iz Beča. Godinu dana kasnije detaljne podatke o hemijskom sastavu termomineralnih izvora Brestovačke, Gamzigradske, Jošaničke i Šarbanovačke banje dao je A. Herder posle svog "rudarskog puta po Srbiji 1835". Dve decenije kasnije, tj. 1856. godine, za veći broj pojava detaljnije i opširnije podatke o njihovom hemijskom sastavu i lekovitosti dao je E. Lindenmajer.

Prvi srpski hemičar koji je počeo da proučava hemijska i fizička svojstva termomineralnih voda bio je S. Lozanić. On je ispitivanja vršio u periodu od 1877. do 1893. godine. Istovremeno je ispitivanja započeo M. Leko, i nastavio ih sve do 1929. godine. Hemijska ispitivanja nekih pojava termalnih voda početkom ovog veka vršili su M. Nikolić i A. Zega. Treba napomenuti da su svi navedeni ispitivači bili hemičari po struci.

Treba posebno istaći doprinos i značaj naših velikana, pionira u razvoju ne samo naše geologije već i hidrogeologije: Svetolika Radovanovića, Jovana Žujovića i Jovana Cvijića. Možemo ih smatrati rodonačelnicima savremene hidrogeologije u nas, jer su iza njih ostali ne samo konkretni radovi, već i školovani mlađi naučno-istraživački kadar, koji će u kasnijem razvoju imati posebnu ulogu za dalji razvoj i kontinuitet naše hidrogeologije.

Prvi radovi u oblasti zahavatanja podzemnih voda za javno vodosnabdevanje u nas su ujedno i prvi hidrogeološki koraci naše nauke. Formiranje prvog javnog centralizovanog vodovoda u nas 1892. za grad Beograd realizovano je na bazi podataka i istraživanja kojima je rukovodio geolog Svetolik Radovanović. Izvorište je formirano u Makišu u aluvijalnim naslagama Save, koje se i danas aktivno koriste u vodosnabdevanju našeg glavnog grada. Krajem XIX veka započeće intenzivna izrada bušenih bunara radi obezbeđenja kvalitetnih voda za piće iz dubljih (arteskih) horizonata (Zaječar, Smederevo, Leskovac, Kruševac i dr.). U ovom periodu posebno interesovanje će vladati za vode arteskog tipa i to onih sa malom tvrdoćom, radi njihovog iskorišćavanja u tekstilnoj industriji (Beograd, Leskovac, Paraćin). Izdanske vode postaju dominantni izvori vodosnabdevanja i to će i ostati do današnjih dana.

Pojedine uže discipline u okviru hidrogeologije razvijaju se u to vreme, sa različitim intenzitetom zavisno od ukupnog razvoja tih disciplina u svetu, mogućnosti prenosa znanja u našu nauku, raspoloživog naučnog potencijala i finansijskih sredstava.

U periodu do I Svetskog rata posebno mesto ima rad monografskog karaktera "Podzemne vode (izdani, izvori, bunari, terme i mineralne vode)" S. Radovanovića (1897), čije je izdavanje bilo i neposredni povod proslave 100 godina hidrogeologije u Jugoslaviji. Njegov autor s punim pravom se može smatrati osnivačem savremene hidrogeologije u nas, a pomenuta monografija spomenikom međašem u razvoju hidrogeologije, ne samo u Srbiji, već i šire na Balkanskom prostoru. U predgovoru ove knjige autor ističe: "...Malo ima nauka koje imaju toliko primene u životu kao geologija. Pojedini ogranci ove grane nauke, ili više njih ukupno primenjeni su i u poljoprivredi i u arhitekturi i u inženjerstvu i u rudarstvu i u tehnologiji itd...". Svetolik Radovanović je ujedno i "otac" ili začetnik geotermalnih istraživanja u Srbiji. U ovoj knjizi jedna trećina posvećena je upravo geotermalnoj energiji.

Hidrogeologija karsta sa specifičnim metodama izučavanja, takođe je zaživela kao posebna oblast u hidrogeologiji, pri čemu se naši stručnjaci smatraju vodećim u svetu. Jovan Cvijić je osnivač svetske karstologije i hidrogeologije karsta. Poseban trag u hidrogeologiji ostavili su njegovi radovi: Das Karstphaenomen (1893, 1895), Pećine i podzemna hidrografija u I. Srbiji (1895), Izvori tresave i vodopadi u I. Srbiji (1896, Podzemna hidrografija i morfološka evolucija karsta (na francuskom jeziku 1918), Cirkulacija vode i erozija karsta (na francuskom jeziku 1925/26), Geomorfologija II (1926) i dr. Njemu u čast 2005. godine je Beogradu i našoj školi hidrogeologije dodeljena organizacija internacionalnog naučnog skupa "Vodni resursi i ekološki problemi u karstu" (vidi posebno Internacionalni kontekst).

Između dva Svetska rata hidrogeološka istraživanja bila su skromna i svodila su se uglavnom na kaptiranje izvora ili na istražne radove manjeg obima oko termalnih izvora u poznatim banjama. Treba pomenuti izradu do tada najdublje hidrogeotermalne bušotine u Vrnjačkoj Banji dubine 250 m, koja je izrađena 1932. godine. U istom periodu počeli su radovi na kaptiranju termalnih izvora Niške Banje pod rukovodstvom M. Pećinara. U cilju razvoja balneoterapije, posle Prvog svetskog rata počela su sistematska ispitivanja hemijskog sastava svih značajnijih termalnih i mineralnih izvora na teritoriji Srbije. Njih su izveli M. Leko i Šerbakov, a publikovali 1922. godine u monografiji "Lekovite vode i klimatska mesta u kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca". Posle ove monografije, publikovana je 1936. godine slična monografija pod naslovom "Banje, morska i klimatska mesta u Jugoslaviji" čiji je autor L. Nenadović.

Značajnu ulogu u razvoju hidrogeologije između dva rata pripada M. Lukoviću. Hidrogeološka problematika kojom se ovaj autor bavio odnosi se na istraživanje izdanskih voda za potrebe vodosnabdevanja. Ovde spadaju radovi: Prilozi hidrogeologiji Srbije (Loznica, Šabac, Obrenovac, Valjevo i Leskovac) (1926), Novi arteski bunar u Obrenovcu (1928), Novi prilozi za hidrogeologiju Jugoslavije (Koviljača, Kragujevac, Palanka Smederevska, Ražanj, Prokuplje, Plavlje, Hvar, Jelsa, Stari grad) (1929) i dr.

U periodu do II Svetskog rata hidrogeologija još uvek nije bila na odgovarajućem nivou:
1. Još uvek nije bilo organizovanog školovanja kadrova za potrebe istraživanja, iskorišćavanja i zaštite podzemnih voda, kao i zaštite od njih.
2. Potrebe za vodom i problemi koje one uslovljavaju u rudarstvu, građevinarstvu, poljoprivredi i drugim delatnostima, obezbeđivali su izvođenje samo neophodnih istraživanja radi rešavanja konkretnih zadataka. Organizovana sistematska istraživanja i proučavanja izdanskih voda regionalnog karaktera se u tom periodu još uvek ne izvode.

U periodu nakon II Svetskog rata doći će do formiranja Saveznog geološkog zavoda, odnosno republičkih geoloških Zavoda, u kojima će biti odeljenja za hidrogeološka i inženjerskogeološka istraživanja, čiji će saradnici započeti sistematska hidrogeološka istraživanja. Ona će, s jedne strane, biti usmerena na rešavanje konkretnih zadataka u oblasti vodosnabdevanja naselja i industrije, za potrebe poljoprivrede, građevinarstva, rudarstva i dr., a s druge strane, vršiće se za potrebe izrade osnovne hidrogeološke karte, za izradu studija regionalnog karaktera i sl.

Značajno mesto u drugoj polovini XX veka imaju istraživanja koje izvode stručnjaci naših vodećih organizacija u ovoj oblasti, kao i onih koje imaju odgovarajuće hidrogeološke službe ("Geozavod", "Geoinstitut", "Energoprojekt", "Naftagas", "Jaroslav Černi", "Geosonda", "Jugofund" i dr.). Pri tome, veliki broj projekata realizuje se uspešno i van granica naše zemlje, posebno u zemljama u razvoju.

U krupnije realizovane projekte treba pomenuti hidrogeološke podloge za potrebe vodoprivrede (za izgradnju površinskih akumulacija), za potrebe vodosnabdevanja naselja i industrije, za potrebe odvodnjavanja ležišta mineralnih sirovina, odnosno jamskih i površinskih kopova, za potrebe odvodnjavanja i navodnjavanja poljoprivrednih površina, za potrebe građevinarstva i urbanizma (za izgradnju saobraćajnica, naselja, specijalnih objekata i sl.), za potrebe zaštite izdanskih voda od zagađivanja, za potrebe razvoja turizma, banjskih i klimatskih mesta i sl. Na regionalnom planu treba pomenuti izradu hidrogeološke karte u razmeri 1:500.000 i to, s jedne strane, u izdanju Saveznog geološkog zavoda i, s druge strane, u okviru aktivnosti Jugoslavije u okviru međunarodne hidrološke decenije u izdanju Jugoslovenskog komiteta za međunarodnu hidrološku deceniju. Na nivou Republika Srbije i Crne Gore izrađena je hidrogeološka karta razmere 1:200.000 (fondovskog karaktera), kao i karta mineralnih voda Jugoslavije sa katalogom. Krajem 80-tih, započeta je i aktivnost na izradi Osnovne hidrogeološke karte razmere 1:100000, čije nedostatak i danas predstavlja veliki problem u rešavanju konkretnih privrednih i prostornih zadataka. Za proteklih četrdesetak godina objavljeno je više monografija o hidrogeološkim karakteristikama određenih delova teritorije Jugoslavije, karstnih terena, terena izgrađenih od stena sa pukotinskom poroznošću, aluvijalnih i njima sličnih sredina, neogenih basena, o mineralnim i termomineralnim vodama i dr. Objavljen je veliki broj naučnih i stručnih radova koji tretiraju hidrogeološku problematiku, održano je 12 hidrogeoloških simpozijuma (zajedno sa inženjerskom geologijom), niz stručnih i naučnih skupova posvećenih hidrogeološkoj problematici u najširem smislu. Rezultati hidrogeoloških istraživanja bili su predmet razmatranja u okviru posebnih sekcija na geološkim kongresima u zemlji i inostranstvu i sličnim skupovima. Učešće naših hidrogeologa na međunarodnim manifestacijama je svakom godinom sve zapaženije, što nesumnjivo doprinosi sve većoj afirmaciji, ne samo naših istraživača, već i naše škole i zemlje u celini.

Prvo i osnovno je da je naša zemlja nakon II Svetskog rata bila predmet obimnih hidrogeoloških istraživanja, s težnjom i željom da se u što kraćem vremenskom intervalu nadoknadi sve ono što je bilo zapostavljeno u prethodnom periodu. Drugo, na ovom planu postignuta je potpuna afirmacija stručnog i naučnog kadra i to ne samo na domaćem, već i inostranom tržištu. Treće, s punim pravom se može konstatovati da smo oformili nacionalnu školu za školovanje kadrova za potrebe hidrogeologije, odnosno hidrogeoloških istraživanja, što svakako predstavlja neophodni uslov za uspešnu realizaciju ne samo naučno-istraživačkih projekata, već i svih ostalih veoma raznovrsnih i složenih hidrogeoloških zadataka u praksi.